Ravna linija
I sve što čulo se - bio je zvuk nalik zvižduku koji dopirao je iz pravca kuhinje. Ona nije marila, barem danas ne. Svoje umorne noge ispružila je povrh svilenog prekrivača na kauču. Zaslužila je odmor. Većinski dio dana posvetila je uređivanju dnevnog boravka; ostatak kuće će morati da sačeka. Iskoristila je samoodređenu pauzu nebi li se čula sa Donovanom (istina, samo jednu od malobrojnih pauza koje bi sebi dozvolila; ipak je ona bila pokretačka snaga kuće). Jednim izdahom uspjela je da skine sav teret sa leđa; jednim pritiskom crvenog digitalnog dugmića iscrtanog na ekranu njenog mobilnog telefona. Zaista – trud se isplatio. Prostorija je odisala smirenošću.
Divila se, kako prostoriji – tako i sebi. Nakon osam godina zabavljanja i stvaranja raznolikih uspomena, odlučila je da je napokon spremna da iskorači na taj „ludi kamen“. Mada, zapravo nikada nije shvatala naziv istoga. Sa izuzetkom par oluja i zatalasanog mora, njihova veza je uglavnom bila mirna plovidba. U Donovanu je našla ono što nikada do tada nije imala: sigurnost. Bez pretjerane romantike već onako klasično iscrtano muško, sa njim je izgradila odnos kakav je oduvijek priželjkivala (oboje su bili tek toliko da su ni manje ni više; sigurnost je jedna ravna linija). Sasvim je onda i logično da ovo im je bio sledeći korak. Da, divila se, istinski. Uspjela je. Ovo je njen novi dom. Njihov dom.
Dozvolila je sebi da izležava osmijeh unutar krem španskih zidova. Život je napokon bio vanila; dnevni boravak je bio – vanila. Pokraj kauča bio je stočić od slonovače, omalen tek toliko da je jedva dosezao do ispod koljena. Sam dnevni boravak nije imao vrata; bio je to jedan od onih modernih enterijerskih trikova gdje su sve prostorije povezane okvirima koji se ugradjuju unutar zidova. Čitala je o tome u onim „napravi-sam“ blogovima na internetu. Otud je i dobila ideju da parket uredi u obliku riblje kosti. Svaki detalj je bio lično odobren. Svaka odluka je bila na mjestu. Još jednom je bacila pogled oko sebe nebi li potvrdila; da – odmor je zaista zaslužen.
Čak se usudila da pomisli kako će Donovan zanijemjeti od sreće kada ugleda sve ovo. Iako je okorelo muško.
Spolja, odmah kraj prozora, matoro stablo izležavalo je posljednja godišnja doba svog života. Jedna usamljena grana svom svojom dužinom se ka prozoru pružala; kao da htjela je da pobjegne. Ili je možda samo tražila novi dom? Ohrabrena vjetrom, povremeno bi zagrebla staklo prozora. Bio je to zvuk – nalik kucanju.
Od kada su odlučili da će uzeti kuću ona je o tome razmišljala – najbolje je posjeći stablo. Zasadio ga je neko, nekada davno, u prošlosti, i bog zna zbog čega. Uostalom nije ni bitno. Zasigurno je stablo svoje odslužilo i sada je samo smetnja. Još taj prokleti neželjeni gost od grane. Da, stablo treba posjeći. Odmah sada.
Sama ta misao imala je odgovarajuću akciju ustajanja. Štaviše, ta misao je bila okupator. To je jedino racionalno objašnjenje za obaranje hrpe papira sa obližnje natkasne. Bili su to računi, bilješke, papiri o vlasništvu i još kojekakva dokumenta, i... Čudno. Bila je tu i jedna koverta koju nije prepoznavala. Koverta koja je naslovljena na nju.
Čovjek je radoznalo biće, to je jednostavno tako. Pravdala je svoju znatiželju. Imala je gomilu pitanja, a nijedan odgovor. Mozak je prebirao po misaonim fiokama u nadi da će pronaći neku korisnu informaciju ali..bezuspješno. Broj ishoda ove situacije sveo se na jedan jedini broj; morala je da otvori kovertu.
Opet je zasjela na kauč, sa pohabanim papirom međ' rukama. Koverta je bila otvarana, to je očigledno. Rasklapajući papir, oči su joj pretrnule ugledavši prva slova.
Zar je moguće?
„Ovih dana pronalazim te i u nepronalazivom.
Stvaram te unutar tuđih zagrljaja, vrlo dobro znajući da oni nikada neće imati tvoje ruke. Ljubim im usne očiju zatvorenih jer bojim se da kada iste otvorim... - ti nećeš biti tu. Dokle ću više samome sebi sopstvenu sreću da uskraćujem? Umorio sam se od pretvaranja, mazohističkih tendencija i nasumičnih pogleda koji gotovo uvijek prerastaju u beskrajno duge filmske momente; želim te! – kao onomad kad bejasmo samo bezbrižna djeca.
Nije li tužno što ostat ćemo najbolnija prećutana priča ovoga grada.
Gladan sam tvoga dodira. Želim da noktima mi kožu cijepaš sve dok ne dospiješ do srži moje duše i zariješ zube kao što nekada si radila. Ugrizi me za uho slatkim uzdahom; i ne dozvoli da više patim. Ti, - u koju nekada sam se slijepo zaklinjao, sada samo si sijenka svih onih pogrešnih i prolaznih oblina koje služile su tek da pokušaju da popune ovaj krater koji ostavila si unutar mene!
Dokle više!?
Sve je ovo postalo samo ogavna rutina. Monotoni pozdravi, isprazni pokušaji prijateljstava i prokleta sjećanja na pokretnoj traci. Čini mi se kao da sve tvoje riječi u unutrašnjost kapaka urezane su mi. Ne prestaje, znaš? I niti će.
Dokle više?
Šta je to u tebi što pokreće me; što čini da jutrom se pun nade budim a noću zaspim vjerujući u bajke sa srećnim krajem? Zašto, i pored svih ostalih, ti ostala si jedina koja razumjela je šta htio sam da kažem dok ćutke držao sam jezik za zubima? Toliko puta prećutao sam ti ljubav; zašto sada želim iz sveg glasa da vičem tvoje ime sa vrha krovova nebi li odzvanjalo u nedogled međ' kamene ulice ovoga grada? Volim te - kao što niko nikada nije volio u istoriji ovog napaćenog čovječanstva! A ipak...nebitno je.
Naspram tebe – i vrijeme bespomoćnim mi se čini.
Misliš da ja želim da živim sa ovom krvlju na rukama? – kao da nisam probao da sperem grijehe sa sebe. Misliš da olako navlačim ovu kožu prek' kostiju, svakoga dana, znajući vrlo dobro da ja sam jedini razlog zašto sada nisi ovjde; - znajući da ja sam onaj koji držao je prst na obaraču pištolja; - znajući da ja sam onaj koji...
Ubio sam nas.
I nijedna nije kao što ti si bila. Sve su pogrešne. Znam, pogrešne su. Njihova je koža poput zemlje hladna, a ja samo još jednom želim onako iskreno dječački da opečem se. Samo još jednom.
Znaš, strah me...
...i time ne mislim na neki od svojih mnogobrojnih i nerazumnih strahova koji onako prikladno upakovani su u obliku anksioznosti i depresije, ne! – strah me da pronašao sam te, - prerano...
Zar to uopšte postoji za osobe kojima suđeno je?
Znaš, strah me...
...da ovaj je život isuviše kratak da mislio bih o tome kako on te ljubi sa nedovoljno pažnje. Vjerovatno se još i naljuti kada nazoveš ga „budalom“, ne znajući da u tom trenutku najsretnija je budala na ovozemaljskom svijetu jer to je tvoj način da mu daš do znanja da ga voliš. A voliš ga...
Znaš, strah me... da ovo je napokon kraj.
---
Izvini što ne vjeruješ u zauvijek.
Za mene, ono nikada nije bilo – samo još jedna riječ.
Tvoj, vječno.“
Ostala je skamenjena. Oči su pratile trag slova na papiru. Iznova i iznova. Zar je moguće, posle svog ovog vremena. I dalje. Ali kako kada je... Zar je moguće? Koverta je bila otvarana. Ali ko? Možda Donovan? Nema ko drugi. Zašto – zašto bi mi prećutao ovako nešto?
Prestravljena počela je bezglavo da korača dnevnim boravkom. Još uvijek je bio tu; On. Usnio je tik ispod kože. Sve te kosti po kojima je ponosno gazila; ti hladni hrapavi španski zidovi – sve je bilo uzalud. Tek tada je shvatila – ludost „ludog kamena“ je u tome što on nikako nije jedna ravna linija.
Htjela je da plače, ali nije. Uostalom, niti je imala vremena. Dva tupa udarca o puno drvo vrata značila su samo jednu stvar – Donovan. Skrila je ugužvani papir u džep; istina je da htjela je i sopstvene oči da skrije. Tek tada primjetila je, tu sa njene lijeve strane, kako ukočene stajale su kazaljke stojećeg sata. Rugale su joj se. Još jednom.
Laganim okretom kvake se ušunjao. Tiho, ne ostavljajući trag. Poljubio je – poput loše odluke. Zadrhtale su joj usne. I on je to primjetio. Oči su vrištale, kako njemu tako i njoj. I samo oči. Prećutali su.
On skinuo je kaput i okačio ga o čiviluk. (Pretpostavljam da to tako ide; skineš kaput a navučeš laž.) Osmijehnuo joj se, a potom već malo ozbiljnijim tonom upitao:
„Amelia, zar ne čuješ? Koliko ti već dugo odzvanja ovaj čajnik? Ovako može sve da se zapali...“
Ona nije marila, barem danas ne. Izmještala je burmu međ' prstima dok su joj oči bile fiksirane na prozor. Ne – kroz prozor. Grana je opet kuckala.
„Amelia, šta je bilo?“
„Predomislila sam se. Ne želim da posječem ovo stablo.“
„Ali rekla si...“
„Znam šta sam rekla, ali shvatila sam nešto. To stablo nije ravna linija. Ono je.. Zar ne misliš da je ono nekako – ludo? Da, baš jeste. Znam.“
„Ne, ti si luda. To je obično stablo.“
„Voljela bih da mogu još jednom da poludim. Samo još jednom. Kao što sam nekada bila. Kao nekada.“
