Vrata

Da li ikada zaželiš da ponovo pokucaš na vrata mi? Znaš, i dalje pamtim zvuk koji tvoji nokti načine kada zagrebu ovo drvo. Nalik vapaju; poljupcu možda čak nalik. Da li ikada...ne, ipak, bolje nemoj. I da pokucaš, ja ne bih ti otvorio. To je obećanje. A i sama znaš da ustvari i bolje je tako. Ne želim da završimo samo kao još jedna bijedna i izlizana „knock-knock“ fora. To oni su, a mi - svakako – nismo.

Vidiš, bivali su mnogi tu pred pragom mi, nakon tebe. Nazovi ih kojim god da ti se prohtje imenom: prijateljstvo ili ljubav. Na kraju, svakako mislim da imena i nebitna su, koliko i oni sami. Znaj, neki od njih čak i usudili su se da zavire kroz ključaonicu, dok drugi, pa...recimo da nisu ova vrata za svakoga. Uostalom, to bi ti i najbolje trebalo da znaš, ipak – koliko godina živjeli smo zajedno?

Naša malena vrata.

Priznajem – ponekada ponedeljkom prstima prelazim preko prašnjavih papirnih pisama koja prilijepio sam sa unutrašnje strane vrata. Ne pitaj me zašto, istina je da i sam ne znam. Sujevjerje u najčudnijim trenucima na površinu mi ispliva; iako mogao sam da zakunem se – ja uopšte i nisam sujevjeran. Možda je do tebe!; možda – do sjećanja je koja utisnuta su u sve više izblijedjeli grafit ovoga papira; a možda ipak...

Ne.

Reci, da li vjeruješ u postojanje bića koja satkana su samo,i isključivo samo od prošlosti? Neki nazivaju ih raznoraznim imenima; duhovima i demonima, a ja? Ja prizivam ih imenom tvojim; njih koji jedini su razlog zbog kojeg nove usne uporno odbijaju da ovdje usele se.

Ti!

Uspjela si!; osamostalio sam se do te mjere da mislim da više nikada nikome ova vrata otvoriti neću.

To moje obećanje je.

Zato nemoj; izbjegavaj da dolaziš. Zasigurno ti ova naša malena vrata neću otvoriti!...

...već zbog tebe, sve okolne - srušio bih - zidove.