Vrati mome slovu smisao

Već danima ništa smisleno uradio nisam; - već satima,pod zvijezdanim sjedim nebom, i pišem; -- besmislice, i po koju romansu, to je sve. -- Ova je koža za ljubav pretijesna; - ova je ljubav preteška za razum. -- I opet,pišem besmislice, samo besmislice - i po koju romansu. --

Sva ova sazvježđa zajednički snovi su, što ugnijezdiše se međ' oči tvoje; - -- dok zvijezde - nedokučive ostaju. -- Zauvijek. -- Ja samo sam srca pisac, i kao takav i umirem, ovdje - pod ničijim nebom. -- Tužno nije li ? Da, - odistinski tužno - što moje slovo ni u smrti ovoj smisao svoj ne nađe. -- I opet,besmislice pišem, jer romansi više nema. --