Bolnička soba
Nepomično tijelo
pod posteljom
leži;
- duša okružena bijelim zidovima;
- oduvijek pitao sam se
zašto ?
-- Mora da za odlazak ih
pripremaju.
-- Mrzim bolnice, i hodnike ispunjene mirisom neizbježne sudbine koja je uranila;
- osjećam se tako smrtno, prolazno, tako ljudski..
- ..a opet - evo me, ovdje,
kraj njegovog kreveta.
-- Prašina nakupila se na natkasnoj
gdje stvari mu stoje:
- poderani novčanik od lažne kože i
nešto sitniša što izmigoljilo se van',
-- kao i pokvareni ručni sat.
-- Igla zabodena je duboko u ruku,
- poput zastave zabodene u zemlju da obilježi sopstvenu teritoriju.
- Infuzija teče, tako oni odbrojavaju vrijeme!
-- To nepokretno tijelo,
- taj starac koji urinira u pelenama poput djeteta,
- ta ljuštura od čovjeka..
- ..to moje je djetinjstvo.
-- Gledao me tim
molećivim očima, koje krike su skrile:
-
"Spasi me!"
- mada,
-
doktori tvrde da me nikako nije mogao vidjeti;
- bio sam samo još jedan blijedi oblik koji
pred očima mu se
smjenjivao.
- Poneka grupacija vazduha, nalik oblacima, napustila bi mu grlo,
- tek toliko vidljiva u ovoj hladnoj sobi;
- tek toliko da i dalje znam
da živ je.
- Bio je tu,
pored,
još jedan krevet, prazan,
sa uređenom posteljom;
- kažu,
jutros su ga odnjeli;
- zaborav tako brzo nastupi.
- Pa zar nije zaslužio bar
to udubljenje u jastuku, ako ne već neuredan krevet ?
- Plamtjele su emocije u meni, poput đavoljeg lonca!
- Bijes,
- što na život, ovako okrutan; što na sebe, ovako krhkog!
- Strah,
- od onog što predstoji, isto koliko i od ove otrovne prošlosti!
- Sreća,
- koja se na nekim mjestima čak miješala sa bolesnom ljubomorom; jer čeka ga spokoj!
- Ah..
- Zar moguće je da na tren povjerovao sam u to:
- "spokoj" ?
- Smrt mijenja sve;
- zar upravo prisustvujem sopstvenoj promjeni ?
- ..mrzim promjene!
- Kako li je on samo miran, u svim tim bolovima.
- Gledam kroz prozor,
- ležim na krevetu onog istog što su ga jutros odnjeli,
- koračam u svim pravcima sobe,
- i opet se vratim
tu pored njega.
- I dalje je miran.
- Da li se predao, ili samo se skoncentriše da nasamari ovu glupavu Smrt ?
- Stegoh mu ruku, tek da dam mu do znanja da nije sam, ali..
- ..taj starački komad mesa,
- ta hrapava koža koja žrtva je vremena,
- ta ruka - bila je mrtvo hladna;
- predao se.
-- Ako pred životom i kamen puca, kako ruže da sa vjetrom nose se ?
- "Kraj posjete!"
- reče sestra gotovo umirujućim glasom; valjda su ih tome učili.
- Skupih svoje stvari, i pognute glave napustih hladnoću sobe; ni osvrnuo se nisam.
-
Te večeri dobio sam poziv.
- U bolnici me sačekao onaj uveliko prepoznatljivi uredni krevet.
- Bilo je to mnogo više od samo još jedne žrtve bolnice;
- bila je to stričeva omča oko vrata,
- ujakov nož kroz srce,
- i djedova šibica pri benzinom polivenoj koži;
- kako da preživim?
- Soba je postala toplija,
- hladnoća je sada bila u meni.
--
